Naslovna Krajinske vinjete Radmila Misić: Mnogo toga negotinskog nosim u sebi

Radmila Misić: Mnogo toga negotinskog nosim u sebi

1083
0

Njene pesme Merak mi je, Lažeš me ljubavi moja, Prokleta je ljubav oteta i danas su hitovi i deo mnogih veselja. Nakon šest albuma snimljenih od 1993. do 2002. Radmila Misić je otišla u Ameriku, a onda se ponovo vratila u Srbiju.

U Negotin, grad porekla njenih Misića, čuvene negotinske porodice, došla je posle dve decenije, na treći koncert “Moj život je moje blago”, posvećen sećanju na Ljubišu Stojanovića Luisa, za koga kaže da je nekako prošao istim putem kao ona, od Negotina, preko Niša do Beograda.

“Jako sam srećna što i počastvovana što sam deo ovog koncerta. Nisam dugo godina bila, a nekako emotivno sam zaista vezana za ovaj grad. Ovo je grad mog detinjstva, mog porekla po tati“, priča nam Radmila Misić.

Njen nastup sa Bojanom Čukićem, našim proslavljenim džez pijanistom i kompozitorem i njegovim “Balkan bluz bendom”, obradovao je publiku, koju ju je željno iščekivala.

Predstavila se etno-džez obradama Zajdi, zajdi, Laži, laži Vere i Đelem, đelem, za koje ističe da su bliske njenom senzibilitetu i deo onog čime i dalje želi da se bavi.

„Ja gajim taj neki etno-džez fazon, pa možete da očekujete da me ubuduće vidite u tom nekom pravcu. Mada sam ja na svakom albumu imala po neku takvu pesmu, sve je to nekako bilo stidljivo, ne zbog sebe, nego takve su neke propozicije bile. Posle toliko godina, mislim da smo zaslužili svi koji se zovemo slobodnim umetnicima, da možemo malo da idemo iz stila u stil.“

Dodaje da se nije iznenadila kad je čula da se ovaj grad godišnjim koncertima „Moj život je moje blago“ seća Luisa, jer Negotin čuva svoju prošlost i tradiciju.

„Mnogo toga negotinskog nosim u sebi. Baš mnogo. Pečat imam i ponosna sam što sam odavde, jer ovo je baš bogatstvo jednog folklora, na koji mi samo možemo da se ponosimo“, kaže Radmila Misić.

Na Negotin je, ističe, sve podseća. Priseća se Osnovne škole „Vuk Karadžić“, gradskog parka, Crkve Svete Trojice, brojnih sokaka svog detinjstva, ali i njegovih velikana, Hajduk Veljka, Đorđa Stanojevića, Mokranjca…

„Sećam se da sam sa srednjom muzičkom školom „Dr Vojislav Vučković“ iz Niša dolazila na „Mokranjčeve dane“.  Možda je ovo drugi ili treći put da na nekom javnom koncertu pevam u Negotinu. Proputovala sam čitav svet, ali nije se pogodilo da dođem u svoj rodni kraj.“