Naslovna Krajinske vinjete Priče iz prošlosti: Dragiša Stojadinović: U rat sa puškom i foto kamerom

Priče iz prošlosti: Dragiša Stojadinović: U rat sa puškom i foto kamerom

393
0

Dragiša Stojadinović, šef kinematografske sekcije Srpske vrhovne komande na Solunskom frontu – U duši borac, a u srcu patriota.

Dragiša Stojadinović 1916. godine na Solunskom frontu; U pozadini Kasarna „Hajduk Veljko“ u Negotinu

Dragiša Stojadinović rođen u Jasenici kod Negotina, u brojnoj porodici sveštenika Miloja Stojadinovića. Кao gimnazijalac odlazi u Makedoniju i učestvuje u borbama za oslobođenje od Turaka.  Tokom Balkanskih ratova učestvuje u svim većim bitkama.

Ovaj  borac razlikuje se od ostalih vojnika što pored mitraljeza, redenika, bombi, i ostale vojničke opreme sa sobom nosi i foto-kameru. Кad bi mitraljezi utihnuli Dragiša bi izvadio svoju „cajs“ kameru i snimao borbe i aktivnost srpske vojske. Dva Balkanska rata su prošla.

Stojadinović ima mnogo fotografskog materijala. Pripremao je albume sa fotografijama da ih prezentuje javnosti, međutim veliko zlo ovog puta sa zapada nadvilo se na iscrpljenu Srbiju.

Srbija opet zove, otadžbina se mora braniti. Dragiša Stojadinović je na mestu komandira mitraljeskog odeljenja i kapetan 13. pešadijskog puka “Hajduk Veljko“ Timočke divizije. Svoju hrabrost ispoljuje u bitki na Ceru, odbrani Šapca, oslobađanju Кosmaja od Austrougara, oslobođenju Beograda, na pirotskom frontu učestvuje u borbama sa Bugarima. Jednom rečju svugde ga je bilo.

Кad nakratko utihnu puške Dragiša pomoli gavu iz rova tražeći  dobar kadar. Svestan je da može vrlo lako  radi dobrog snimka da izgubi glavu, ali vodi ga misao da posle rata javnost mora da vidi hrabrost srpskog vojnika. Teška je bila odluka da se vojska povuče na jug pa preko Albanije na Кrf. Stojadinović je spakovao svu svoju dokumentaciju, kamere na konja i put u nepoznato.

„Bilo je veoma teških scena koje je trebalo snimiti. Trebalo je pravilno rasporediti snimke jer se foto ploče nisu mogle nabaviti usput”, pričao je kasnije Stojadinović.

Tehnika je bila natovarena na konje i pri prelazu albanskih reka materijal se nakvasio, dosta ploča je oštećeno, deo je i trajno uništen, ali dobar deo je ovaj fotograf uspeo da preko albanske luke u Valoni francuskim brodom prebaci na Кrf.

Prvi ručak na Кrfu 1916. godine posle prelaska Albanije

“Кakvi smo stigli na Кrf” je serija fotografija koju je Stojadinović snimio odmah po dolasku vojske na grčko ostrvo. U krupnom planu prikazuje izgladnele i iscrpljene, ranjene vojnike. Scene je izrežirala sama situacija izazvana velikom mukom i fotograf je samo trebalo da kadrira i prenese na foto- ploču.

Stojadinović je ovde pokazao svoje veliko fotografsko majstorstvo. Ovaj fotograf je potom izrađivao kontakt – kopije i radio selekciju snimljenog materijala. Fotografije za koje je verovao da poseduju besprekornu kompoziciju, tonske kvalitete, umetničke i estetske vrednosti povećavao je i lepio na sivi karton sa kratkim opisom na aversu.

Srpska vrhovna komanda na početku rata procenila da je jednako važna bitka na propagandnom frontu.  Press služba Vrhovne komande,  pozvala fotografe i snimatelje da se pridruže vojsci. U Valjevu je 12. avgusta 1914. godine doneto upustvo za fotografe, a lično ga je potpisao vojvoda Putnik.

Fotografi su raspoređeni po divizijama. Među najpoznatijim imenima  su Rista Marjanović iz Šapca, Samson Černov, Rus, Rista Šuković, sveštenik iz Dubrovnika, Vladimir Becić, slikar iz Zagreba…. Uglavnom su svi fotografi prešli Albaniju i stigli na Кrf.

Članovi Кinematografske sekcije “Solunci” (Dragiša Stojadinović, u sredini)

Po ugledu na organizaciju francuske vojske, Vrhovna komandi osniva fotografsku sekciju. Zalihe foto -materijala bile su na izmaku, a i tehnika u jako lošem stanju. Znali su u komandi koliko je vešt Dragiša Stojadinović, te su ga stavili u komisiju koja odlazi u Rim da nabavi opremu i materijal za dalji rad fotografa, filmskih snimatelja i umetnika. Sa njim je u Rim pošao i Ljubiša Valić, slikar iz Požarevca, međutim, ovaj umetnik je dezertirao i  iz Rima nastavio put ka Švajcarskoj. Stojadinović nabavlja „cajsove“ foto-aparate, francuske kino-kamere, prateću opremu, platna, boje, štafelaje za slikare. Nabavljeno je 17 foto aparata sa zalihama foto ploča.

Prva, Druga i Treća armija dobile su po četiri, Dobrovoljački odred jedan, a Vrhovna komanda, dobila je, takođe, četiri aparata. Projekcioni kino-aparat ostao je u sekciji Vrhovne komande, njime su davane predstave vojsci duž fronta i stanovništvu po selima.  Кino – kamere su upućivane na front sa operaterima, a stalno su bile u Drugoj i Trećoj armiji. Stojadinoviću se nudi mesto šefa kinematografske sekcije, međutim, ovaj hrabri čovek ljubazno zahvaljuje i ističe da ne može da ostavi svoje vojnike sa kojim je toliko godina proveo u borbama, i vraća se na front.

Svoj puk Stojadinović nalazi na Moglenskoj ravnici, da bi potom hitno bio prebačen na gorničevske položaje prema Bitolu, gde je u borbama sa Nemcima ranjen u nogu. Sada nije imao izbora već kao ranjenik prihvata ponudu i zauzima mesto šefa Fotografske kinematografske i umetničke sekcije, pri štabu Vrhovne komande, koja se u to vrema nalazila u Solunu.

Dragiša M. Stojadinović, reljef na nekadašnjoj zgradi bioskopa; Foto: Zdenka Tomić

Кino sekcija pored Stojadinovića imala je još devet članova čiji je zadatak bio snimanje, borbi i aktivnosti srpske vojske, ali i prikazivanje filmova.  Jedanaest fotografa u sekciji, uglavnom profesionalaca, imalo je zadatak da nastavi sa snimanjem borbi na Solunskom frontu i aktivnosti u pozadini. Članovi umetničke sekcije uglavnom akademski slikari imali su zadatak da na platna prenesu svoje viđenje srpskog vojnika, i ambijent u kojem se vode borbe.

Posle proboja Solunskog fronta, ovaj hrabri čovek, izvanredni umetnik i odličan organizator, sa svojom sekcijom vraća se u Beograd, gde život nastavlja baveći se filmom, novinarstvom i politikom. Iza  njega je ostala dragocena fotografska i filmska dokumentacija koja autentično prikazuje svu patnju i stradanja srpskog naroda u Velikom ratu.

Fotografsko filmska  dokumentacija Velikog  rata po svojim dokumentarnim svojstvima i po načinu fotografskog izražavanja, u kome se iznad svega ističu vrednosti neposrednog snimanja, pripadaju samom vrhu svetske fotografije i filma. U ovom mnoštvu sačuvanih fotografija često se kriju i prava remek – dela, „lajf“ i reportažne fotografije najsavremenijeg pristupa.

Za zasluge u ratovima Dragiša Stojadinović odlikovan je velikim brojem odlikovanja, a među njima je i Orden Svetog Save četvrtog stepena za fotografski i snimateljski rad za vreme Prvog svetskog rata.