Naslovna Krajinske vinjete Ljubinka D. Stančulović: Ogledalo vremena

Ljubinka D. Stančulović: Ogledalo vremena

989
0

Nije nepoznato da je odlazak u penziju za većinu ljudi krupna prekretnica često praćena stresom jer se sa završetkom radnog veka menjaju socijalna sredina, potrebe za druženjem i kontaktima, život uopšte.

Foto Barać

To sigurno nije bio slučaj sa Ljubinkom D. Stančulović koja je, čini se, sa odlaskom u penziju dobila novi elan i energiju, a nedavno u svojoj 87. godini objavila i svoj prvenac koji je naslovila sa “Dar Sekciji žena Udruženja penzionera i invalida rada opštine Negotin (1984-2013)”.

Rođena u Osmakovu kod Pirota, preko Beograda gde je živela i školovala se za učiteljicu, radila je u varošicama Homolja i Timočke Krajine, a pre pola veka u Negotinu je nastavila rad u Opštinskoj upravi kao matičar.

Sa ovog radnog mesta, otišla je u penziju pre tačno tri decenije, 1. decembra 1988. Ubrzo se aktivno uključila u rad Sekcije žena penzionera i invalida rada, čija je predsednica postala 1994. godine. Tada počinje njena nova radna i kreativna misija. Vredna i radna na toj funkciji, na kojoj je pobrala brojne lične i kolektivne uspehe, ostala je do 2013. godine.

Promocija knjige „Dar“ Ljubinke Stančulović; foto: Milorad Grbović

Bogata, opširna i vrlo sadržajna biografija ovenčana sa više od 20 zahvalnica i desetinama raznolikih priznanja za mnogobrojne i razne funkcije u društvenoj zajednici, čine gotovo neverovatnom ukupnu sliku o životu i radu Ljubinke Stančulović.

Gotovo dve decenije Ljubinka Stančulović provela je rukovodeći negotinskom Sekcijom žena penzionera koja je važila za jednu od najbolje organizovanih, a iz njenih novih ideja rođene su brojne aktivnosti među kojima i Smotra kulturno-umetničkog stvaralaštva koja se u gradovima Borskog i Zaječarskog okruga naizmenično održava od 2000. godine.

Posvećena Sekciji, brižljivo je čuvala sve što je smatrala važnim za svoj rad, te je bila nezaobilazni saradnik istoričaru Nikoli Plavšiću na izradi monografije “Udruženje penzionera Opštine Negotin (1946-2016)”.

Plavšić ju je, uz reči “da bogata arhivska građa ukazuje koliko je uspešna u animiranju, kreiranju i organizatorskom potencijalu” i podstakao da materijal koji je sačuvala pretoči u novo pisano štivo, pa tako publikacija “Dar” ima zaista bogatu, hronološki, studiozno i pregledno, sređenu arhivsku građu, brojne fotografije i druge pisane materijale o radu Sekcije.

U njoj možete da pronađete podatke o tome ko je, kada i sa kojim ciljem osnovao Sekciju žena penzionera, ali i priče o brojnim aktivnostima ove organizacije, akcijama, saradnji sa drugim ustanovama.

Imamo vremena za igru, to je tajna naše mladosti. Imamo vremena za rad, to je cena našeg uspeha”- bio je dugo godina slogan Sekcije.

Hor Sekcije sa dirigentom Slobodanom Jovanovićem; privatna arhiva Ljubinke Stančulović

Iako je rad Sekcije bio vezan prvenstveno za ljude “trećeg doba” Ljubinka Stančulović je posebno vodila računa o onima koji tek dolaze na svet, pa su članice Sekcije o značajnim datumima organizovale posete porodilištu i novorođenim bebama.

Takođe su najmlađi, mališani Dečijeg vrtića “Pčelica” često bili, na radost svih, gosti programskih aktivnosti Sekcije. Ta saradnja koju je Sekcija znala da vrednuje i poklonima za ovu Ustanovu, započela je u godinama kada je direktorka vrtića bila Stanija Vojinović, sa kojom Ljubinka Stančulović druguje i danas.

Sa Stanijom Vojinović, dugogodišnjom direktorkom Vrtića; privatna arhiva Ljubinke Stančulović

Knjiga “Dar Sekciji žena Udruženja penzionera i invalida rada opštine Negotin (1984-2013)”, koju kao izdavač potpisuje Narodna biblioteka “Dositej Novaković”, realizovana je sredstvima Ljubinke i Slobodana Stančulovića, a na promociji u Negotinu, okupila je brojne saradnike i prijatelje iz nekoliko srpskih gradova.

Ljubinka tom prilikom nije krila zadovoljstvo što je radost svog prvenca mogla da podeli, a tokom znalački osmišljenog programa u obraćanju publici istakla je:

“Udruženje penzionera je deo mog aktivnog učešća u svim njegovim organima. Celokupnu penzionersku aktivnost (23 godine) obavljala sam isključivo kao volonter i entuzijasta. Zato sam odlučila da svoj dugogodišnji rad darujem Udruženju penzionera i invalida rada na originalan način, objavljivanjem istinite priče o radu Sekcije. Knjiga ima ulogu svojevrsnog pisanog spomenika Sekcije žena, bez namere da posluži za moju ličnu promociju, već da postane ogledalo sa istinitim obeliskom jednog vremena iz života i rada složnih generacija trećeg doba”.