Naslovna Društvo Kaja Lučić: Uspeh stiže sa mnogo rada, suza i i znoja

Kaja Lučić: Uspeh stiže sa mnogo rada, suza i i znoja

1829
0

Minijature NG Portala: Kaja Lučić, najbolja sportiskinja Negotinske gimnazije.

Iako nas je Kaja dočekala sa rečenicom: „Imam tremu“, obostrano je bilo uživanje u iskrenom razgovoru naše mlade gimnastičarke koja je iza sebe ostavila prve uspehe Gimnastičkog kluba „Hajduk Veljko“ u kome je počela da trenira sa svojih devet godina. Za koji dan obeležiće deceniju svojih prvih gimnastičarskih koraka koje je sasvim slučajno, na nagovor mame, načinila i tako stigla do zvanja najbolje sportiskinje Negotinske gimnazije za proteklu školsku godinu.

„Iskreno, jesam očekivala da ću ponesti titulu najbolje sportiskinje. Ja sam inače skromna ali kada sam videla oko sebe u svojoj generaciji ko šta radi, ko se čime bavi, nisam mnogo sportista imala u generaciji, po uspesima koje sam postigla, jer se sve vidi i čuje, nisam zapazila da neko toliko radi i ide na takmičenja. Uspehu su se obradovali roditelji  ali čini mi se da su se ipak baba i deda najviše radovali. Meni iskreno znači jer je to potvrda mog višegodišnjeg rada. Svakako sam znala da će to već biti kraj neke moje sportske karijere kada je aktivna gimnastika u pitanju jer sam već pre par godina prestala sa treningom i radila sam sa decom, položila sudijski ispit. Tako da je ovo zvanje kruna mog rada u gimnastici.“

Gimnastika kao sportski izbor nije bio namenjen Kaji, već starijoj sestri Dunji. Na insistiranje mame Milene pre deset godina počela je jedna lepa sporstka karijera koja je krunisana ne samo medaljama već vrednostima koje treba da krase mladog čoveka, da se do uspeha stiže radom i disciplinom.

„Ja uopšte nisam htela da se bavim sportom. Mama me je naterala i rekla da moram da se bavim nekim sportom. Moja starija sestra Dunja je oduvek želela da se bavi baletom. To u Negotinu nikada nije postojalo. Mamina drugarica je jedan dan videla plakat za gimnastiku i to je njoj delovalo umetnički i slično. Međutim, Dunja nije želela da se time bavi i ja sam odlučila da krenem na gimnastiku. Bilo je to pre deset godina, novembar 2011.  Prvo takmičenje je bilo u Zaječaru i to je bilo i prvo takmičenje kluba. Tada uopšte nisam imala tremu i bilo je zanimljivo jer sam gledala druge starije i iskusnije takmičarke.“

Kajin najveći postignut uspeh je osvojena ekipna bronzana medalja na školskoj olimpijadi 2017. i 2019. godine. Kao sportista je napredovala zahvaljujući svojim trenerima, Ani Ranđelović koja ju je uvela u svet gimnastike i,  kako Kaja kaže, bila tu da je ojača kao ličnost, i Milanu Stankoviću. Uspeh stiže sa mnogo rada, suza i znoja je rečenica koja, veli, prati sportiste.

„Kroz sve faze ove rečenice sam prošla i suze uspeha i suze očaja i odustajanja. To “Ne mogu više” je bilo samo jednom, ali suze očaja i radosti mnogo puta. Gimnastika je mnogo teška, sve sprave su toliko različite i sve grupe mišića treba da se aktiviraju za svaku vežbu. Moj najveći problem je strah od povreda pa je zato i došlo moje usmerenje ka trenerskim i sudijskim vodama. Razboj je moja omiljena sprava a grede sam se najviše plašila i sa nje sam padala. Odradim na poslednjem treningu odlično vežbu i dođem na takmičenje i samo skočim sa grede jer dalje nisam mogla.“

Kajinu sportsku karijeru pratio je uspeh u školi. Odlične ocene, mnogo rada, truda i borbe ne samo sa gimnastičkim spravama već i školskim gradivom.

„Meni je iskreno bilo teško. Ali baš sam želela. To mogu svi da potvrde a posebno mama i tata. Bilo je poziva mojih drugova “Hajde u grad”, ali nisam želela lošu ocenu ili propušten trening. Sve sam kombinovala i baš sam sve ovo želela. Požtrvovanost mora da postoji. Nažalost, moja generacija nije spremna na to. Moje drugarice su odustajale od gimnastike jer nisu bile spremne da se bore i nisu znale da izaberu put kojim će ići. Upornost je pravi put kojim mora da se ide.“

Svoju trenersku karijeru započinje uporedo sa takmičenjima 2017,  a dve godine kasnije dobija i svoju grupu sa kojom samostalno, uz podršku trenera kluba radi.

Teško je, kaže Kaja, biti trener, ali je pravi izazov jer si ti nekom uzor kao takmičar i sportista. Tako je i u njenoj porodici u kojoj raste sa starijom i dve mlađe sestre. Sestrinska  ljubav pleni iz njenih reči a posebno ona prema najstarijoj Dunji koja joj je uzor, izazov ali i putokaz kako da slediš svoj san.

„Stvarno nije lako. Rastem sa tri sestre. Bliznakinje su dosta mlađe od Dunje i mene i one su priča za sebe, mlađe su deset godina od mene. Dunja i ja smo baš različite i po interesovanjima i po karakteru. Ona studira arhitekturu. Ona je umetnica, lepo crta i uvek se isticala kao umetnička duša. Ja sam više naginjala matematici i sportu, ali je i moj uzor i moja podrška.“

Kaja je od oktobra brucoškinja na Mašinskom fakultetu u Beogradu. Veli, teško je bilo izabrati čime će se baviti jer do poslednjeg trenutka nije znala kojim putem da krene. Ne krije sreću što će svoje školovanje nastaviti na ovom fakultetu kao redovan student, jedina iz Negotina, a njena interesovanja idu ka vazduhoplovstvu i gradnji aviona. Sport svakako neće zapostaviti jer Beograd pruža velike mogućnosti a njena neostavarena želja je da se bavi plivanjem.

„U spomenar uspomena koji ću spakovati i poneti u svoje studentske dane staviću medalje, sve uspomene sa takmičenja. Biće tu 18 godina svega što sam proživela. Roditeljska i sestrinska slika, školski period bez korone, nova prijateljstva, profesori koji su postavili temelje znanja. Pa i ljubav…”, zagonetno nam se osmehuje Kaja Lučić, najbolja sportiskinja Negotinske gimnazije koja nas ispraća širokim osmehom sa verom da će novi izazovi doneti i nove pobede.


Objavljeni medijski sadržaj je nastao u okviru projekta “Ram za sliku Negotina 2”, koji je sufinansiran iz budžeta opštine Negotin. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.