Veče sa publikom glumac Ivan Bosiljčić ispunio je stihovima najvećih domaćih i svetskih pesnika i muzičkim numerama koje su nas vodile emocijom kroz epohe.
Predosmomartovsko “Naše veče” koje je Negotincima priredio negotinski Dom kulture “Stevan Mokranjac” u druženju sa glumcem Ivanom Bosiljčićem bilo je ispunjeno stihovima pesnika koji su nadživeli godine i decenije i koji iznova bude najtoplije emocije.
Svojim šarmom, glumačkim ali i pevačkim umećem Ivan Bosiljčić je pred, kako sam kaže negovanu festivalsku publiku, doneo, čini se nespojivo, Bodlera i pesme ruskih Cigana.
“Hteo sam da razbijem predrasudu da poezija nije u trendu. Ovaj program i slični koje rade moje kolege to stvarno demantuju. Samo mi znamo da su nama sale uvek krcate gde god da odemo. I stvarno ne znam ko to govori da poezija i pesništvo nije ljudima zanimljivo. Ja vidim samo čistu katarzu svaki put kada glumac govori neki stih, savremene pesnike, klasike. S druge strane, mnoge pesme koje mi pevamo koje čujemo u kafani, malo smo počeli da ih podrazumevamo. Кada se pesma izvodi u kafani recimo “Pukni zoro” i kada se stavi na scenu vi se odjednom setite da je to pesma jednog solunskog ratnika, naših dedova i da se ne protrči kroz pesmu, da se malo urla, već i da se malo zamisli. Ako uz to stavimo stihove koji se tiču naših dedova mi dobijamo jednu scenu, skoro dramsku strukturu. Mene su upozoravali da ne mogu da idu ruski Cigani uz Bodlera, ispostavilo se da sve može, kada ima tu vrstu dramskog potencijala. Tako sam birao, gledao sam kako jedan određeni pesnički jezik naleže na neke muzičke numere. Pre 15 godina kada sam prvi put počeo da izvodim mislio sam da će biti kraćeg daha ali evo deceniju i po nesmanjenim intezizetom naša publika se samo umnožava”, rekao je za NG Portal Ivan Bosiljčić ne krijući radost što je ponovo u Negotinu za koji je na mnogo načina vezan jer “malo sam došao u svoj grad, takav mi je bio i utisak.”
Na sceni Doma kulture puna dva sata bili su sjajni umetnici. Goran Кovačić, maestro gitare, jedan od najplodnijih mladih kompozitora danas.
Miris mora Portugala, svojim izvođenjem fado muzike”prosuo” je na gitari maestro Zoran Stojanović, a publika je upoznala gitaristu Nikolu Usanovića, jednog od najtraženijih danas.
Muzičko veče je perkusijama obojio Sale Radulović, član Beogradske filharmonije.
Iskusna festivalska publika prepoznala je u sinoćnjem programu delove mjuzikla “Cigani lete u nebo” koju je 2009. godine bila u prilici da gleda na Mokranjčevim danima.
“Mi ove godine u Pozorištu na Terazijama slavimo 20 godina od premijere predstave “Cigani lete u nebo”. Moja velika želja je bila da ta predstava putuje celom zemljom i ide u moj rodni grad Užice a ta želja mi se nikada nije ispunila. Negotin je jedan od tri grada u kome je ta predstava prikazana: Novi Sad, Beograd i Negotin i to je jedan ekskluzivan susret. Ja sam “Naše veče” napravio i ubacio muziku iz te predstave baš zbog toga da bi se neka takva lepota prezentovala i drugim ljudima koji ne mogu da dođu da je vide. Ovde sam došao na poznato i video sam da pubilka prepoznaje i moža i više nego u drugim gradovima šta je to kakvi su to citati. I baš mi je milo i baš mi je bilo izuzetno prijatno”, sa širokim osmehom nam priča Ivan Bosiljčić koji je dugo nakon predstave bio sa svojom publikom.
“U svakom gradu imam nekoga svoga i to je čarolija ove male zemlje ali nema svaki grad edukovanu publiku. Tačno se vidi koji grad ima festival, gde generacije mogu da rastu uz neki festival. Negotin je jedan od takvih gradova i to se baš prepozna, kao se sluša poezija. Ja sam čuo u par navrata kako neko iz publike u glas sa mnom recituje i to se retko gde dešava.”
Muzikom i stihovima šetala je publika kroz lirske epohe i muzičke izraze. Pretapanja stihova pesnika i pevača bila su nenametljiva i dobro osmišljena.
“Ja sam glumac i nikada nisam pristao da se svrstam u pevače, ne zato što su ono nešto manje vredni već naprotiv i zato što živim sa jednom od najboljih. Vrlo dobro vidim šta su profesionalci, šta su veliki pevački talenti, ali da vam kažem, oni vrlo poštuju što glumci imaju svoj izraz i pevači to mnogo vole. Pevači nas stalno huškaju da pevamo jer uvek malo ukradu srca od nas. Mi sve počinjemo iz srca a oni idu preko glasa do srca. Najbolje zvuči kada pevamo zajedno, kada se skupi jedno društvo, to je najlepše. Moj dom je lekovit, mi se za to držimo za te naše talente. Stalno nas pitaju da li postoji neka mogućnost da pevamo zajedno. Čini mi se da ćemo se pre sresti u pozorištu. Jelena je neverovatno glumački talentovana i kada bi dobili priliku da zejedno glumimo u nekom mjuziklu to bi stvarno sve prštalo.”
Susret sa Ivanom Bosiljčićem, glumcem koji poseduje veliki muzički talenat koji gradi i nadrgađuje, probudio je kod publike emocije koje smo, čini se u vreme loših vesti i događaja potisli, jer kako je i sam sa scene poručio: “Lepote i dobrote još uvek ima bez obzira kakvo je vreme i kakve su vesti van ovog hrama kulture koji nosi ime po muzičaru najvećem od svih nas”.