Naslovna Društvo Danas svetkujemo Svetog Savu prosvetitelja, arhiepiskopa, književnika

Danas svetkujemo Svetog Savu prosvetitelja, arhiepiskopa, književnika

1174
0

Sveti Sava: Neka se povinuje novodošavši onome koji je pre došao, nepismeni pismenome, neuki obrazovanome i mlađi starijem!

Školska i crkvena zvona oglasila su danas još jednom sećanje na Svetog Savu, najznačajniju ličnost srpske istorije, osnivača srpske crkve, književnika i prosvetitelja srednjovekovne Srbije.

Raški plemić, Rastko Nemanjić rođen je između 1169. i 1175. godine u porodici velikog župana Stefana Nemanje i plemkinje Ane. Odrastao je sa braćom Stefanom i Vukanom i sestrama o kojima je zabeleženo veoma malo istorijskih  podataka.

Iako mu je otac poverio Zahumlje na upravljanje, Rastko Nemanjić je svoj životni put podredio  monaškom životu i prosvećivanju Srbije.

Nakon monašenja u ruskom manastiru Pentelejmon, Rastko dobija ime Sava. Pošto na Svetoj Gori nije bilo srpskih manastira, Sava od carigradskog cara dobija dozvolu da izgradi novi manastir. Tako na temeljima porušenog, zajedno sa Svetim Simeonom, svojim ocem koji se zamonašio, podiže manastir Hilanadar, kome je kasnije pridodato još 14 manastira i okolna zemlja.

Zakonopravilo Svetog Save, Ilovički prepis iz 1262. godine; wikipedia

U Hilandaru Sava piše prvi srpski ustav Zakonopravilo, tipike , kao i Žitije svetog Simeona.

Jedan od važnih datuma za srpsku istoriju je 6. decembar 1219. godine kada Sava dobija samostalnost raške arhiepiskopije od Vizantije i postavlja temelje današnje Srpske pravoslavne crkve. Osniva osam novih episkopija i arhiepiskopiju u Žiči.

Sava 1220. godine saziva državno-crkveni sabor kod Žiče i tada  kruniše brata Stefana. Tako Stefan Prvovenčani postaje prvi srpski kralj.

Sava je često išao u hodočašće Svetoj zemlji. Putovao je Palestinom, obišao Jerusalim, Vitlejem, Jordan. Kada se povukao sa položaja arhiepiskopa, svoje zadužbine poklonio je  pravoslavnoj Lavri Svetog Save Osvećenog.

Mapa putovanja Svetog Save; Miloš Harangozo – Blagojević, Miloš; Medaković, Dejan (2000). Istorija srpske državnosti. 1. Novi Sad: Ogranak SANU. str. 153

Sava je od upale pluća preminuo, kako je  to u knjigama napisano, 14. januara 1236.godine.

Sahranjen je u tadašnjoj bugarskoj prestonici Trnovu, a već sledeće godine, 1237. godine  kralj Vladislav njegove mošti prenosi u manastir Mileševu. Sinan-paša zemne ostatke velikog Save, koga je narod već proglasio svecem, spaljuje 27. aprila 1594. godine u Beogradu, na Vračaru. Nakon oslobođenja od Turaka na tom mestu počelo je podizanje hrama posvećenog Svetom Savi uz zahvalnost za sve što je učinio za srpski narod i crkvu.

Danas mnoge škole u Srbiji   nose ime Svetog Save  „najmudrijeg i najvećeg srpskog filozofa“, kako je govorio Justin Popović. Zbog jakog Savinog kulta, srpsko pravoslavlje često nazivaju svetosavljem.

Svakog 27. januara obrazovne i ustanove kulture priređuju priredbe i  akademije sećajući se svog prvog prosvetitelja, književnika,diplomate i prvog arhiepiskopa.

Đacima, nastavnicima i slavarima koji danas slave Svetog Savu, čestitamo slavu!