Naslovna Krajinske vinjete Aleksandar Jovanović: Negotin budi nostalgiju za vremenom kada sam bio spokojan i...

Aleksandar Jovanović: Negotin budi nostalgiju za vremenom kada sam bio spokojan i siguran

1583
0

Aleksandar Jovanović, koncert-majstor je i klarinetista u Policijskom orkestru Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, novinar sa desetogodišnjim iskustvom u televizijskim i radio emisijama i jedan od osnivača Udruženja muzičkih umjetnika Republike Srpske gde je obavljao funkcije potpredsednika i portparola. Iako već godinama, ovaj svestrani umetnik, gradi uspešnu karijeru u Banja Luci, svoje prve muzičke korake napravio je u svom rodnom Negotinu o kome govori sa nostalgijom.

Aleksandar Jovanović na godišnjem koncertu Policijskog orkestra; Foto: MUP Republike Srpske

Kada sa samo 14 godina krenete iz porodičnog gnezda da u prestonici usavršavate svoje znanje sa jasnim ciljem i namerom da postanete uspešan muzički umetnik, tada životni i profesionalni problemi sa kojima se svakodnevno suočavate postanu samo deo svakodnevice.

Nakon završene Osnovne škole „Vuk Karadžić“ u rodnom Negotinu gde je pohađao i tri razreda osnovne muzičke škole, muzičko obrazovanje nastavlja u Zaječaru jer je njegov izbor bio klarinet.

„Dan ili dva pre početka bombardovanja SR Jugoslavije vratio sam se iz Beograda sa prvog takmičenja muzičkih škola Srbije na kojem sam učestvovao. Bio sam zapažen od strane profesora klarineta iz Beograda, te sam samim tim par meseci kasnije i upisao u njegovoj klasi Srednju muzičku školu „Kornelije Stanković“ u Beogradu. Te godine sam završio osnovnu muzičku školu, sedmi razred osnovne škole, a osmi tako što sam polagao ispite vanredno tokom trajanja bombardovanja i upisao srednju školu u novoj sredini i velikom gradu u odnosu na naš Negotin“,  započinje priču za NG Portal Aleksandar Jovanović čije smo prve muzičke korake pratili svih ovih godina i sa njim se radovali svakom uspehu.

Nakon srednje muzičke škole završava Akademiju umjetnosti Univerziteta u Banja Luci i dobija zvanje diplomirani muzičar-klarinetista. Svoje muzičko obrazovanje zaokružio je i master studijama na odseku za klarinet.

„U periodu kada sam pisao završni rad na masteru za klarinet upisao sam i master kamerne muzike i davno položio sve ispite. Čak sam i završni rad napisao, ali nikako da ga odbranim. Ako ovo bude čitala moja profesorka sa mastera iz kamerne, verujem da će u sebi pomisliti kako mi je milion puta poslala poruku da konačno pokrenem postupak za odbranu rada a ja nikako, ali hoću uskoro“, sa obećavajućim osmehom priča Aleksandar.

Aleksandar sa svojim učenikom Lazarom na promociji klarineta u Prijedoru; Foto: Igor Motl

Samostalni život u Beogradu uz veliku podršku cele porodice koja je godinama bila ,,vetar u leđa“ budućem koncert-majstoru i klarinetisti bio je doba sazrevanja u kome je Aleksandar čvrsto odlučio da ostvari svoj cilj bez posustajanja, iako su ga pratili finansijski problemi. Bila je to samo priprema pred odlučujući korak, akademska nadgradnja u Republici Srpskoj.

„Studiranje u Banjoj Luci je bila već druga promena sredine i ono što pamtim a vezano je za opšti utisak o ovom periodu, najviše su mi se dopali ljudi i čistoća i lepota grada. Stekao sam divna prijateljstva ovde koja i danas traju i smatrao sam da je Banja Luka u tom periodu bila grad velikog broja prilika za zaposlenje, razvoj umetnosti i drugih oblasti u kojima sam se kasnije i pronašao. Vreme je pokazalo da sam dobro procenio. Do dolaska u Banja Luku je došlo sasvim slučajno. Želeo sam da studiram klarinet kod profesora Nikole Srdića koji je predavao i predaje i danas na akademijama u Novom Sadu i Banjoj Luci. Te godine kada sam polagao prijemni ispit bilo je baš malo mesta za upis. Primio je jednog studenta u Novom Sadu i mene u Banjoj Luci. Iz sadašnje perspektive odluka da dođem ovamo je imala negativan kontekst u smislu da sam od svih bližnjih bio fizički još više udaljen ali je to bila jedina mana.“

Tokom studiranja Aleksandar je honorarno radio kao radijski voditelj na dvema radijskim stanicama i sasvim slučajno polako ulazio i u svet medija. Pokazalo se da ima smisla za taj posao. Tada, sa nekoliko bliskih prijatelja, osniva i Udruženje muzičkih umjetnika Republike Srpske u kojem je obavljao funkciju potpredsednika i portparola.

„Bio je to pionirski korak  u razvoju umetničke muzičke scene u gradu i Republici Srpskoj nakon nesrećnog rata. Naša ideja je bila da promovišemo mlade muzičare i umetnike iz Republike Srpske ali i organizujemo koncerte za izuzetne izvođače iz drugih zemalja, uglavnom iz Srbije. Kroz angažman u ovoj organizaciji spojio sam dva posla koja su mi neizmerno draga, rad u medijima kroz promociju aktivnosti organizacije i bavljenje muzikom. Nakon završetka osnovnih studija zaposlio sam se kao profesor klarineta u JU Muzičkoj školi „Savo Balaban“ u Prijedoru. Tokom deset godina uživao sam u radu sa učenicima na koje sam i danas veoma ponosan. Trudio sam se da im prenesem nesebično znanje i veštinu sviranja instrumenta ali i ljubav prema muzici.“

Aleksandar kao voditelj informativno-zabavne emisije „Kafa u 5“ Elta televizije; Foto: Duško Gajanović

Rad u medijima je iz honorarnog rada prerastao u ozbiljan desetogodišnji posao. Smenjivale su se medijske kuće kako je i Aleksandar napredovao. Radio je  za  šest medijskih kuća, tri radio stanice i tri televizije, od lokalnih do medija sa nacionalnom frekvencijom.

„Ne bih znao ni da nabrojim sve emisije koje sam vodio uživo, a bilo ih je od zabavnih do informativnih. Za muzičara poput mene, priprema i bavljenje ovim poslom bile su veliki izazov ali sam se uvek trudio da u studio uđem maksimalno pripremljen, pre svega zbog sebe. Svako ko se ovim poslom bavio ili bavi zna šta sve može da se desi tokom emisija koje se emituju uživo. Bilo je bezbroj zanimljivih situacija. Znam samo da sam mnogo voleo da se bavim ovim poslom.“

Iako su mnogi mislili da će upravo uspešna medijska karijera biti konačan Aleksandrov životni poziv, od nedavno njegov brod karijere menja pravac i danas je stalno zaposlen u Policijskom orkestra MUP-a Republike Srpske kao koncert-majstor i klarinetista.

„Oprobao sam se i u radu sa orkestrom kao asistent dirigenta a na koncertu orkestra koji je održan sredinom decembra sam čak i dirigovao dve kompozicije. Može se reći da je ovaj posao dodatni izazov za mene. U Banjalučkoj filharmoniji sam svirao od samog osnivanja ovog orkestra, ali je ovo prvi put da sam se oprobao i kao asistent dirigenta i dirigent. Čini mi se da sam slučajno ili namerno sve vrijeme uspevao da se bavim poslovima koje volim, a u isti mah i da u njima pronalazim nove izazove koji svakako predstavljaju svaki za sebe poseban vid napredovanja i nadgradnje. Jako sam zadovoljan uslovima za rad na sadašnjem poslu i čvrsto verujem da će orkestar tek napredovati u izvođačkom smislu i da će opravdati, a u velikoj meri već i jeste, svoje postojanje. Moguće je da će biti još izazova jer ko može predvideti šta ga sutra može sačekati iza ugla, ali generalno zaista jesam zadovoljan. Bilo je perioda kada sam radio i do 12 čak i 13 sati dnevno dva posla i verujem da se trud isplati. Bilo je malo situacija da moj trud i rad nije nagrađen ili od strane trenutnog poslodavca ili ponudom za novi posao. Da li je to „ kosmička ravnoteža ili pravda“ ne znam, ali voleo bih da se i drugim ljudima to dešava. Nažalost, nisam baš siguran u to.“

Koncert-majstor i klarinetista u Policijskom orkestru; Foto: MUP Republike Srpske

Da je Aleksandar Jovanović pre svega dobar i predan pedagog govori i njegova iskrena rečenica da ga najsrećnijim čine uspesi njegovih učenika koji sada nižu poslovne i životne uspehe.

Zato je upravo za njega najveći uspeh to što je opravdao očekivanja svojih roditelja, jer je to samo nadgradnja “da ti sutra pomogneš nekom drugom“. Veza sa porodicom je Aleksandra često dovodila u rodni grad iz koga je poneo lepe uspomene a vraća mu se sa nostalgijom.

„Budi nostalgiju za vremenom kada su mi roditelji bili živi. I mnogi drugi koji su obeležili moje odrastanje. Budi nostalgiju za vremenom kada sam bio spokojan i siguran, kada je sve izgledalo tako lako jer sam svuda oko sebe imao ljude pune ljubavi. Sećam se društva iz naselja, osnovne škole, odlazaka kod bake i dede koji su živeli na Badnjevu, jačih zima nego danas, Mokranjčevih Rukoveti kada u septembru šetam centrom Negotina i mnogo lepše atmosfere i raspoloženja oko mene i u ljudima. Sećam se da su najviđeniji ljudi u gradu bili obrazovani ljudi od kojih se moglo čuti i naučiti puno toga. U Negotinu sam bio relativno skoro i to nažalost tužnim povodom. Za njega me vezuju ljudi kojih više nema i moji najbliži koji su još uvek tamo. Želim da ga pamtim da je onakav kakav je bio tokom mog odrastanja. U tom smislu sada kada dođem ne doživljavam ga specijalno jer je sadašnja atmosfera samo prolazna.“

Kada ostvarite dečački san, čini se da vam je život ispunjen do kraja i čaša želja prepuna uspomena, uspeha do kojeg ste stigli sa mnogo rada i upornosti. Ipak, u toj istoj čaši mesta ima za nova životna iznenađenja, nove mogućnosti, nove izazove.

„Ostvario sam dečački san time što sam postao vlasnik nekretnine blizu mora. Ostalo što sam ostvario i za šta verujem da ću ih ostvariti nisu snovi nego ciljevi. Ipak, želim da se mnogi tek pojave u mojoj glavi kao želja, jer čemu sve ako ne težiš novim stvarima i ciljevima kako stariš. Time zadržavaš mladalačku energiju i elan. Bar ja tako mislim. Želim da me moja sudbina a i moj karakter i duh maksimalno iznenade u svakom mogućem smislu. Cilj je da svaki dan živim život u pravom smislu te reči u mom malom svetu“, veli Aleksandar Jovanović, naš Negotinac koji svoju radnu biografiju puni uspesima, a životnu delima koji su nekada bili samo dečački snovi.